Rekla je da će me nazvati kad bude išla s posla. Završavala je u 11 sati. Od cijelog dana bila sam umorna, ležala u krevetu i nisam ni primjetila da je prošlo 11 sati, a nema njenog poziva. Poslala sam joj poruku, samo da vidim gdje je. Za nekoliko minuta vidim njen poziv. Javim se, a na liniji nepoznati glas, medicinska sestra. Imala je prometnu, pijani vozač se zabio u nju. Put od kuće do bolnice mi je u magli.
Kada sam došla tamo, vidjela sam je na krevetu, leži, u komi. Ne znam kako opisati taj osjećaj. Želiš se ispovraćati, želiš plakati... Nista ne možeš. 4 dana je bila u komi, 4 dana sam sjedila kraj nje, držala za ruku i govorila joj da se mora probuditi. Otvara oči, jedva može pričati. Pogleda me, nasmiješi se i kaže:" Oprosti, nisam te nazvala. " Tada su mi krenule suze, nasmijala sam se, poljubila je u čelo i grlila kako nikada nikog nisam zagrlila. Onda sam shvatila da mi nije ona samo najbolja prijateljica, ona je moja srodna duša i bez nje ja ne postojim.
0 komentari:
Objavi komentar