Roditelji se me premlaćivali (tukli je mala riječ). Unatoč svemu, odrasla sam u funkcionalnu osobu... funkcioniram. Imam veliko društvo, radim i studiram.
Ali se nikad, nikome, nisam otvorila ni o čemu. Upoznala sam ga prije godinu dana. Prije njega, svakog sam odbila jer nisam htjla bit bliska ni s kim, jer se bojim svoga tereta. Bojim se da bi svima ostalima to bilo previše. Meni je previše. Lagala sam ga da se ne vidim u vezi s njim, ali sam mu u isto vrijeme davala do znanja da itekako želim vezu. I od tada traje ta toplo-hladno igra. Svaki put kad ga vidim ga želim poljubit i ne puštat iz zagrljaja.
U isto vrijeme sam ljuta na njega jer mi je tako uletio u život i pomeo me. Bilo mi je savršeno dobro samoj, jer za bolje nisam ni znala. Jučer mi je rekao da više nema strpljenja za ovo, da si dam vremena ovih par dana i da odlučim što ću, a ako se odlučim da ga ne želim će se on maknuti iz mog društva i iz života. Želim ga i želim da ode u isto vrijeme. Luda sam.
0 komentari:
Objavi komentar