Juče dok sam čekača u redu na kasi u jednom tržnom centru iza mene je stojao jedan mladić… Mladi tata od nekih 30 godina sa sinom od nekih 4-5 godina. U košarici su imali tačno 4 breskvice, lizalicu i neku najjeftniju čokoladicu.
Cijelo vrijeme dok su stojali iza mene dijete ga je molilo da mu uzme i šarene bombonice, znate one što budu izložene na rafama pored kase, ali mu je otac uporno ponavljao da ne može to da dobije i da će mu kupiti drugi puta, jer mu je sada već svašta kupio. Dijete je bilo baš tužno, oči pune suza i nekako sam se i ja rastužila, jer znam kako je sirotinja teška. Uzmem ja te bombonice i dadnem mu, ali istog trenutka sam se gorko pokajala.
Nakon što sam dala bombonice tom djetetu, njegov otac je sa rafe pored tih bombonica uzeo 3 paklice cigareta, da ne reklamiram, onih najskupljih. Sramota… ne mogu da vjerujem da takvi roditelji postoje, pa za te novce je mogao sinu kupiti punu košaricu slatkiša, grickalica, ma svega. Neću da lažem, bilo mi je mnogo krivo što sam uzela njegovom djetetu te bombomice, ali kasnije kada sam razmislila, ja sam to dijete bar na trenutak usrećila sa tim bombonivama i nije ono jadno krivo što ima takvog oca.
0 komentari:
Objavi komentar