Ne znam kako da ovo napišem, a da me u potpunosti razumijete. Sa dečkom sam zapala u neku rutinu, a po prirodi sam avanturista koji mnogo očekuje od života. Nedavno sam upoznala momka koji je sve ono što sam ja željela da moj budući muž bude, uvijek spreman za akciju, neustrašiv, maštovit, nježan, ukazuje mi na to koliko vrijedim... Svidjelo mi se to, svidjela mi se ta naša obostrana ludost, nesvakidašnjost.
Mislila sam da možemo uspjeti, iako bi nas svi osuđivali. Ali, nisam mogla da ostavim dečka, jer znam koliko me voli i znam da tako dobru osobu nikad neću više upoznati. Prevarila sam ga nekoliko puta sa ovim novim. Nisam imala osjećaj da je to realno, kao da se ne dešava, nikakvu grižu savjesti nisam osjećala-to vam ne mogu opisati. Juče se desilo to da sam odlučila da se spustim na zemlju, prihvatim realnost i manem se života u filmu. Biram sigurnost, realnost i monotoniju, a odbacujem sve ono bajkovito što se moglo desiti, a nije.
0 komentari:
Objavi komentar