Bila sam četvrti srednje kada sam hodala sa najvećim tatinim sinom u gradu. Bila sam ponosna na sebe što sam upravo ja bila ta koja ga je uspjela zavesti i zadržati. Bila sam sigurna da ću se i udati za njega. Pred kraj godine sa profesoricom engleskog smo bili na kafi (samo djevojke) i mi smo je pitali razne stvari, a ona nas je savjetovala.
Govorila je da moramo misliti svojom glavom i uvijek, al uvijek imati rezervni plan u životu. Ostala sam sama sa njom i rekla da meni ne treba rezervni plan, jer ću se dobro udat. Nikada neću zaboraviti njene riječi. Ljepotica ima na pretek i ako se oslanjaš samo na ljepotu postoji velika šansa da izvisiš. Uvijek te neka može zamjeniti. Ulazi u sebe, uči jezike, poradi na manirima (previše damasta ne možeš biti), studiraj, uči kuhati, jer doći će periood kada neće biti dovoljno što si lijepa i što te on voli. Pritisci na njega će biti ogromni i nemoj da ti imaju šta prigovorit. Držala sam se njenih savjeta i 15god poslije, ja sam sretno udata. :)
Imala sam četiri duge veze. Bila sam uvek fer prema momcima i davala sve od sebe da svaka veza uspe. I nisu uspele... Moja okolina ima samo reči hvale za mene, da negujem moralne vrednosti, da sam lepo vaspitana i jako zahvalna na svemu što imam, i kažu da nije do mene već do partnera. Nakon zadnjeg raskida je prošlo godinu dana a ja nemam nikog još uvek, i dalje potajno patim za bivšim.
Sad mi se redom javljaju bivši, sva trojica, žele da se pomirimo uz izjave da sam najbolja osoba, da imam puno lepih osobina i razumevanja za muškarce, samo se on ne javlja.... Baš me boli... Kažu da ne treba da patim za nekim ko me povredio, ali eto... Da li se uopšte kaju i stvarno misle ono što govore? Da li svima kad tad proradi savest?
0 komentari:
Objavi komentar